Poučne priče

Washington, DC,

Metro stanica hladnog januarskog jutra 2007.g. Čovjek na violini svira

Bachovo djelo nekih 45 minuta. Za to vrijeme, približno 2.000 ljudi prodje

stanicom, većina na svom putu na posao.



3 minute nakon što je počeo sviranje, sredovječan čovjek uočava

Muzičara koji svira. On usporava korake, zaustavlja se par sekundi, a
zatim žurno

odlazi kud je namjerio.


4 minute kasnije: Violinista prima svoj prvi dolar: žena baca novčić u
šešir, te bez

zastajkivanja, nastavlja hod.


6 minuta kasnije: Mladi čovjek se naginje nad ogradom kako bi ga
poslušao, zatim pogleda na

ručni sat i nastavlja žureći.



10 minuta kasnije: 3-o godišnji dječak se zaustavlja. ali ga majka
odvlači žureći. Malac

zastaje da ponovno pogleda violinistu, no majka ga vuče i oboje odlaze

žureći. Nekoliko druge djece je ponovilo ovu radnju. Svaki roditelj, bez

izuzetka, je prisililo svoje dijete da nastavi hodati.



45 minute kasnije: Glazbenik svira bez prestanka. Samo 6 ljudi se
zaustavilo i poslušalo na

kratko. Nekih 20-ak ljudi je dalo novac, ali je nastavilo hodati

nepromijenjenim ritmom. Svirač je sakupio ukupno $32.



1 sat kasnije: Glazbenik završava svirku i nastupa tišina. Nitko to ne
primjećuje.

Nitko ne plješće, niti daje bilo kakvo priznanje.



Prava istina:

Nitko nije znao da je muzičar u stvari bio Joshua Bell, jedan od najvećih

glazbenika današnjice na svijetu. Svirao je jedan od najzahtjevnijih

komada ikada napisanih, na violini vrijednoj $3.5 milijuna dolara. Samo dva
dana

prije ovoga Joshua Bell je rasprodao koncertnu dvoranu u Bostonu gdje je

prosječna cijena sjedala $100.



Ovo je istinita priča. Inkognito svirka Joshue Bella na stanici metroa je

organizirao Washington Post kao dio sociološkog eksperimenta o percepciji,

ukusu i ljudskim prioritetima. Postavlja se pitanje: "Da li u uobičajenom

okruženju, u nepogodno vrijeme, uopće prepoznajemo ljepotu? Da li stanemo

da tu ljepotu cijenimo? Prepoznajemo li talent u neočekivanom kontekstu?

Koliko snobova ima medju nama koji idu na koncert plaćajući basnoslovne
iznose,

A to isto ne prepoznaje u drugim prigodama?"



Jedan mogući zaključak ovog eksperimenta bi mogao biti: Ako nemamo niti

trenutak vremena da zastanemo i poslušamo jednog od najboljih glazbenika

na svijetu, koji svira jedan od najljepših komada ikada stvorenih, na jednom

od najljepših instrumenata ikada načinjenih ...


KOLIKO TEK MNOŠTVO DRUGIH STVARI PROPUŠTAMO?

Sanjah jedne noći, kako šetasmo morskom obalom, moj Gospodin Bog i ja.
Pred mojim očima pojavi se brzinom filma moj život.
Za svaki deo mog života, kako mi se činilo, otkrih tragove stopala u pesku. Jedan par tragova pripadaše meni, drugi mom Gospodinu.
Kad i poslednja slika pred mojim je očima preletela, osvrnuh se natrag i videh, kako je u pesku često ostao samo jedan par tragova,a drugi je isčeznuo.
Ti tragovi označavahu delove mog života, meni ponajteže. To me zbunilo.
Okrenuh se Gospodinu i upitah ga:
"Kad sam ti onomad sve što imah predao, da te mogu slediti, tada si mi rekao da ćeš uvek biti uza me. A sad vidim da najdublje krize mog zivota prati samo jedan par tragova u pesku. Zašto si me ostavio upravo tada, kad sam te, sav očajan, najviše trebao?"
Gospodin me uze za ruku i reče:
"Drago dete, nikad te nisam ostavio samog, a pogotovo sam bio uza te u vreme tvojih patnji i boli. Tamo gde vidiš samo jedan par tragova u pesku, tamo sam te na svojim rukama nosio."

Jednom davno beše neki otok gde su živeli svi osećaji: Sreća, Tuga, i mnogi drugi, uključujući i Ljubav.
Jednog dana osećajima je nagovešteno da će otok potonuti, tako da su oni svi uzeli svoje čamce i otišli. Ljubav je bila jedina koja je ostala. Htela je ostati s otokom dok ne počne tonuti.

Kad je Ljubav gotovo potonula, odlučila je moliti za pomoć. Raskoš dođe do Ljubavi u prelepom čamcu. Ljubav reče:
• Raskoši, možeš li me povest sa sobom?

Raskoš odgovori:
• Ne, ne mogu. Ima puno zlata i srebra u mome čamcu. Ovde nema mesta za tebe.

Ljubav odluči upitati Taštinu, koja takođe prolažaše:
• Taštino, molim te, pomozi mi!
• Ne mogu ti pomoći, Ljubavi. Sva si mokra i uništićeš mi čamac – odgovori Taština.

Tuga je bila blizu, pa je Ljubav ponovno zatražila pomoć:
• Tugo, dopusti mi da pođem s tobom.
• Oh… Ljubavi, jako sam tužna pa više volim ići sama!

Sreća je prolazila kraj Ljubavi takođe, ali beše toliko sretna da nije čula kad ju je Ljubav zvala!

Iznenada se začu glas:
• Dođi, Ljubavi, ja ću te povesti.

Bio je to jedan starac. Ljubav posta tako sretna da čak zaboravi upitati starca za ime. Kad su stigli na suvo, starac ode svojim putem.

Ljubav upita Znanje, drugog starca, za ime starca koji joj je pomogao.

• Bilo je to Vreme – odgovori Znanje.
• Vreme? Ali zašto mi je Vreme pomoglo? – upita Ljubav.
• Zato jer je jedino Vreme sposobno razumeti kako je Ljubav velika – odgovori Znanje.

Dva muškarca, obojica jako bolesni, zajedno su ležali u bolnici. Jedan
od njih je svakoga dana mogao sedeti na svom krevetu zbog izdvajanja
vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u
sobi.
Drugi muškarac je morao stalno ležati na ledjima.

Brzo su se upoznali i razgovarali celoga dana. Pričali su o svojim
porodicama, poslu, gde su bili u vojsci i gde na odmoru. Svakog dana je
muškarac koji je sedeo do prozora opisivao drugome stvari koje je video
napolju.

Muškarac na drugom krevetu je počeo živeti za te trenutke kada je
njegov prijatelj sedeo i pričao o dogadjajima i bojama spoljašnjeg
sveta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i
labudovi su se igrali u vodi, a mala su deca spuštala svoje čamce u
vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cveće svih boja. Veliko,
staro i snažno drveće je ulepšavalo kraj, a u daljini su se videla
svetla grada.

Kada je muškarac do prozora detaljno objašnjavao sve to, njegov
prijatelj na drugom krevetu bi zatvorio oči i zamisljao sve te
slikovite prizore. Jednoga dana mu je muškarac do prozora opisivao
paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije
čuo tu muziku, on ju je video u svojoj glavi. Tako su prolazili dani i
nedelje.

Jednog jutra je sestra donela vodu za umivanje i do prozora pronašla
telo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je
medicinsko osoblje koje je iznelo telo iz sobe. Tada je drugi muškarac
zamolio da ga pomaknu do prozora. Sestra mu je sa zadovoljstvom
udovoljila, pobrinuvši se da se udobno namesti i ostavila ga samog.

Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi put
pogledao spoljašnji svet. Konačno je imao priliku da sam uživa u
lepotama. Pogledao je kroz prozor i ugledao prazan zid.

Kada se sestra ponovo pojavila, muškarac je pitao koji je to razlog da
je pokojni prijatelj tako lepo opisivao stvari u spoljašnjem svetu.
Sestra mu je rekla da je bio slep i da nije mogao videti zid koji je
stajao ispred prozora.

Zatim reče: "A možda je ipak hteo usrećiti vas."

Bajka o ljubavi

Nekada davno, i jednoj dalekoj zemlji, živeli su Kralj i Kraljica.
Njihovo kraljevstvo bila je Zemlja Ljubavi.
U tom Kraljevstvu vladao je red, harmonija, spokoj, zajednistvo i zadovoljstvo, a kruna svega bila je ljubav, sto i sam naziv kraljevstva kazuje.
Cim biste, ujutro, otvorili kapke, na prozorima, neko bi vam priskocio u pomoc: «Evo, taaaako, pridrzacu ti.... .»... Drugo nasmeseno, prijateljsko lice mahnulo bi i doviknulo: «Dan pun ljubavi ti zelim, evo, idem u pekaru, zelis da ti donesem toplog hleba?»...
Cim bi neko uocio neku, tvoju, neispunjenu zelju, potrebu...Odmah bi se potrudio da ti se zelja ostvari, makar ucinio i najsitniji korak da te priblizi tvom cilju.
.Koliko je ko mogao pomoci, pomogao je.. bez pitanja, bez ocekivanja «revansa», bez kalkulacija u glavi...
U Kraljevstvu se, svakodnevno, cuo zvonki smeh i nazdravljanje: «U tvoje zdravlje i srecu, domacine!», «Za srecu i ljubav mojih gostiju!»...
Stanovnici Kraljevstva stalno su, jedni drugima, odlazili u goste, spravljali zajednicke ruckove, vecere, organizovali plesove, drustvene igre u kojima su svi dobijali. Nije bilo licemjerja, ljubomore, zlobe i zavisti.
Osmeh na licu dolazio bi iz srca, ljubav bi dosla iz duse. Nije bilo trenutka, u Kraljevstvu, kada se neko nekome ne bi osmehnuo, kada neko nekome ne bi izjavio ljubavi ili ucinio dobro delo podstaknuto, iskrenom ljubavlju prema bliznjem...
Bilo je, u Kraljevstvu i tuge i suza, ne samo radosnica, bilo je i neuzvracenih ljubavi, ali pre ili kasnije bas svako bi nasao srodnu dusu. Kako se ljubav neskriveno davala, tako je bilo lako uociti ko, prema kome, gaji posebne simpatije. Bilo je lakse naci zivotnog saputnika, nego u '' nasem svetu '', bas zbog iskrenog iskazivanja najdubljih osjecaja.
No, jednoga dana, Kralj je nacuo kako svaki zivi covjek ima ogranicen broj osmeha koji moze pokloniti, ogranicen broj puta kada sme reci «Volim te»...
Shvatio je da je energija ljubavi konacna, a ne beskonacna kako se cinilo...Covek ljubav trosi dajuci je drugima, a kada se isprazne zalihe ljubavi, osoba, tesko oboli, a moze i umreti!!! Jako se zabrinuo.
Razmisljao je, dugo, sta ce da uradi. Prestao se osmehivati Kraljici, prestao ju je grliti «iz cista mira», prosao bi ceo dan, a da nije rekao koliko je voli i koliko mu znaci.
Vidio je kako se Kraljicino lice uozbiljilo, kako joj se ton glasa promenio, video je kako skriva suze.
I Kraljica je, svakim danom, sve manje ljubavi i paznje pokljanjala suprugu. Jer kada je covjek tuzan, nesretan, ventili duse, kojima propusta ljubav, zatvore se...
Kralj nije bio zadovoljan. Voleo je dobijati ljubav i paznju, veselili su ga Kraljicini osmesi... Odlucio je potraziti pomoc Dvorskog Mudraca.
Dvorski Mudrac je odmah ponudio resenje:
proizveo je lazne osmehe, lazne cinove ljubavi i napisao je prirucnik kako se njima koristiti. U Kraljevstva se prosirila vest kako nesebicno davanje ljubavi i poklanjanje osmeha oduzima dane zivota i kako im Dvorski Mudrac moze pruziti pomoc.
Mudrac se preko noci obogatio prodajuci laznu ljubav i prirucnike.
Do tada nepoznati osjecaji i stanja zavladali su Zemljom Ljubavi:
ljubomora «Mislim da njoj dajes vise prave ljubavi nego meni», «Poklonila si mi lazni osmeh, a njemu iskreni!!!»;
strah «Sta ako mi niko nikada ne pruzi pravu ljubav?!»,
laz «Ma, naravno da ti dajem pravu ljubav!»,
sumnja «Je li njegov osmeh pravi ili ga je Mudrac tome naucio?»....
Pocelo se trgovati ljubalju: «Volecu te iskreno, ako i ti mene tako volis!», «Poklonicu ti pravi osmeh, ako ti meni das delic iskrene paznje!»...
Vise nije bilo zajednistva na koje su ljudi u, Zemlji Ljubavi navikli. Pocele su se formirati grupice, mala drustva. Unutar grupe delila bi se iskrena ljubav, a clanovima drugog drustva pruzala bi se ona lazna.
Ali i unutar drustva se događalo da se pojavi lazni osmeh!
Niko ni u koga nije imao poverenja «Voli li me zaista?», «Daje li drugome pravu ljubav?»...
Mudrac je laznu ljubav stvorio na sliku i priliku prave. Tesko je, od oka, bilo proceniti koji je osmeh iskren, a koji lazan ...
koja je ljubav prava, a koja lazna.. cuvanju iskrenih osmjeha i ljubavi samo za posebne ljude, ljudi su obolevali. Lica su bila blijeda, oci bez sjaja, a dusa, nekako, prazna. Cak se cinilo kako tezi oblik bolesti imaju oni koji daju vise lazne ljubavi i koji, isto takvu, ljubav dobivaju.
Kralj je, i sam tesko bolestan, ponovo odlucio posetiti Dvorskog Mudraca i upitati ga sto je, u tako savrsenom planu, krenulo po zlu. Pretrazio je ceo dvorac, sve tajne odaje, ali od Dvorskog Mudraca ni traga ni glasa.
Odjednom Kralj shvati da je prevaren! Kada je malo bolje razmislio od Dvorskog Mudraca je, prvi put, cuo kako je ljubav konacna.
Odmah je dao nalog da se, u Kraljevstvu, spale svi prirucnici o laznoj ljubavi, da se iskorene svi recepti za stvaranje laznih osmeha i uputstva o njihovom koristenju.
Na velikoj gozbi, priredenoj u cast pravoj ljubavi, rekao je okupljnima: «Najdrazi moji, zivjeli smo u zabludi. Mudrac nas je zaveo i obogatio se na nasoj naivnosti. No, zelim da mu, bogatstvo koje je stekao, donese srecu. Zelim da pronađe pravu ljubav i da shvati kako je nikakvo, materijalno, bogatstvo ne moze nadomestiti.
Slobodno se volite iskrenom ljubavlju. Svaka cestica, takve ljubavi, koju poklonite blizenjem, poput grudve je, sto se kotrlja niz brijeg...Postaje sve veca i veca i veca...Takva vam se vraca i rusi svaku nedacu pred sobom! Zivela ljubav: mocna i beskonacna!».


Jeste li, nekome, danas, rekli «Volim te?»

PS...Jel vidis da sme da se kaze!!!!

Trač, jastuk, perje i vetar

Jednom je jedna žena ogovarala svoga komšiju.Za par dana svi u gradu su znali cijelu priču.Komšija je bio duboko povrijeđen njenim …postupkom, ali nije mogao ništa da učini po tom pitanju.

Prošlo je neko vrijeme i žena je shvatila da je priča koju je raširila u potpunosti netačna.
Pokajavši se zbog onoga što je uradila, otišla je do jednog mudrog čovjeka sa molbom
da joj da savjet kako da ispravi grešku.

- Idi uzmi jedan jastuk napunjen perjem.
To perje bacaj jedno po jedno na putu do svoje kuće.

Iako iznenađena savjetom, žena je ispunila ono što joj je rekao.
Sljedećeg dana otišla je opet do mudrog čovjeka. On joj je sada zadao drugi zadatak:
- Sada se vrati nazad, skupi sve perje koje si juče bacala po putu i donesi mi to što skupiš.

Žena je krenula istim putem sa ciljem da prikupi svo perje, no vjetar je raznio sve.
Posle nekoliko sati uzaludnog traženja uspjela je da skupi samo tri pera.

- Je li vidiš sada – uzdahnuo je stararac, – lako je da ih ispustiš, ali je teško da ih ponovo skupiš.
I sa tračem je tako. Ne treba ti mnogo napora da ga raširiš, ali kad to već jednom uradiš,
onda teško popravljaš loše učinjeno .
Jedan od osnovnih razloga zašto se mnogi usredsređuju na mane ili probleme drugih jeste pokušaj da izbjegnu samoanalizu.

http://vimeo.com/19664641

Inspirativan dokumentarac o snazi čovekove volje i koliki potencijal poseduje kada ukloni programe i oblikovanja stečena za života..

Kad je čovek stvaran, prvo je stvorena jedna duša. Onda je shvaćeno da to nije dovoljno, da tu nešto nedostaje, pa je stoga prepolovljena ta duša na dve polovine. Svakoj polovini duše dato je njeno telo i poslate su na različite strane sveta. Zadatak koji im je dat je da se traže, a kao nagradu kada se pronađu dat im je najdivniji osećaj koji ljudsko srce i duša mogu osetiti, osećaj pripadanja jedno drugom i spajanja dve razdvojene polovine duše u jedno.
Eto tako otprilike ide ta priča.

A najzanimljivije priče piše život. Napisao ih je bezbroj, lepih i ružnih, sa sretnim ili tužnim krajem. Ova koju ću vam ja ispričati je istinita i spada u ove lepe, a priča je to o ljubavi...

Ona se zvala Ona, a on On.Imena neću pominjati.

Dan kojim počinjem priču bio je običan. Jedna slučajana poruka koja nije mirisala ni na šta posebno, nije ličilo da bi ta poruka i upoznavanje dvoje dotadašnjih stranaca mogla dovesti do toga da priča krene u interesantnom smeru. Sve se jako brzo razvijalo, puno poruka i Njegovih pogleda koje bi uhvatila ponekad na msn-u, dali su joj premalo podataka da joj se sviđa. Tek posle nekoliko nedelja shvatila je da joj je dan kad je upoznala Njega, promenio život. Nije se nadala ali počela je osećati da joj se On polako uvlači pod kožu, da osvaja deo po deo njenog srca, poput nekog dvorca na brdu koga je trebalo osvajati polako ali sigurno.

Ona nije bila poverljiva prema muškarcima, mislila je da ima razrađenu taktiku kada su muškarci u pitanju, kako da ostane nepovređena. A On, on je nju otključavao malo po malo, delić po delić njenog davno izgrađenog obrambenog zida padao je pred njegovom ljubavlju. Slično je bilo i sa Njegove strane. Iskrenost je bila ono što je uspelo da pobedi barijere nepoverljivosti. Pričali su o svemu, otvoreno, bez imalo straha da bi onaj drugi mogao to iskoristiti. Otkrivali su jedno drugom neke stvari koje nisu govorili nikome do sada.

Tada još puno stvari koje su im se dešavale nisu imale smisla. Ustvari ni dan danas nisam siguran da njih dvoje shvataju šta se to desilo, šta ih je toliko snažno ponelo i jedno i drugo. Nije više morala sanjati nekoga ko će je razumeti u potpunosti, u čijem će se društvu osećati sigurnije nego igde. Pokušavao je da joj objasni da kad razgovara s njom, vreme stane u tom trenutku. Ništa drugo ga ne zanima, niko drugi ne postoji osim njih dvoje.

Nikada do sada nije jače osećala. Nikada joj nije bilo jasnije da je to njena druga polovina. Nije bilo sumnje. Ako bi i posumnjala dovoljno je bilo da čuje njegov glas i sluša ga kako diše i kako joj priča da je voli jako, da je nikad neće povrediti, da će uvek biti uz nju, ma šta da se desi da će je voleti. Bilo je prekrasno osećati toliku ljubav u ovom svetu prepunom mržnje, nasilja, smrti. Čak toliko lepo da ponekad više nije znala da li sanja ili je to stvarnost , previše dobro da bi bilo istinito. A ipak je stvarnost.

Ona sada živi svoje snove. Našla je svoju drugu polovinu duše i sad ima za nagradu svaki dan onaj predivni osećaj s početka ove priče. Nije ovo kraj priče. Niko ne zna kada će taj kraj doći, a do tada to je deo sna koji se živi i udiše punim plućima, deo života za koji vredi živeti....

Koliko god covek bio prolaznik u zivotu on ostavlja iza sebe tragove. Neciji su dublji, neciji plici. Ali, sustina nije u tezini coveka, vec u njegovom karakteru, njegovim sposobnostima da zauzme necije srce, da oseti njegovu tugu i njegovu radost. Covekov zivotni put je slepi put i on je svestan da ce mu kad tad on doci glave, zavrsiti se u jednoj tacki. Zbog toga on pokusava iskoristiti svaki sekund, minut, sat, dan, godinu… Neprestana borba za zivot, za unapred izgubljenom bitkom. Sta ga to tera i vodi da se i dalje bori iako zna da ce proci kroz zivot brzo poput voza? Vodi ga dusa koja zna da za nju ne postoji kraj.
Sto pre spoznamo sebe, svoju savest, svoju dusu, svoju prolaznost, zivot cemo shvatiti samo jednu predivnu igru izmedju dve vatre. Vatre ljubavi i vatre bozijeg suda. Svi smo mi brojevi koji se privlace ili odbijaju. Kad pronadjemo svoj broj tad postajemo jaci, visi, bolji, spremniji za put kojim strepimo. Razum treba da vlada osecanjima a osecanja da nadopunjuju razum. Ako jedno nedostaje onda postajemo rastreseni i gubimo nadu za pronalazak svog broja. Pa makar ga nikada ne dodirnuli, lakse nam je kad znamo da postoji, da je stvaran i da je deo nas.

Jedne večeri razgovaraju deda i unuk o aktuelnim događajima. Najednom unuk upita deda:
- Deda, koliko ti imaš godina?
Deda odgovori:
- Da razmislim, rođen sam pre televizije, vakcina za dečju paralizu, fotokopir-aparata, kontaktnih sočiva i kontracepcijskih tableta.
Nije bilo policijskih radara, kreditnih kartica, laserskih zraka. Nisu još izumeli klima uređaje, perilice, sušilice (rublje su jednostavno prali i obesili da se suši na svežem vazduhu).
Čovek nije bio na mesecu, nisu postojali mlaznjaci. Venčao sam se sa tvojom bakom i živeli zajedno, a u svakoj porodici su bili tata i mama.
Reč "gay" je bila poštovanja vredna engleska reč, koja je značila veselog, simpatičnog, zadovoljnog čoveka, a ne homoseksualca.
O lezbijkama nismo uopšte čuli, muškarci nisu nosili minđuše.
Rođen sam pre računara, paralelnog studija i grupne terapije. Ljudi nisu odlazili na preglede, nego ih je doktor slao prema potrebi na preglede krvi i mokraće.
Do 25. godine starosti sam svakog muškarca oslovljavao sa gospodine, a žene sa gospođo ili gospođice.
Golubovi i zečevi su imali svoj par, ne ljudi. Kada je u moje vreme gospođa ušla u tramvaj ili autobus, deca i mladi su požurili da ustupe mesto. Ako je bila trudnica, dopratili su je do sedišta i ako je bilo potrebno, išli su da kupe kartu za nju i doneli joj.
Muškarci su hodali rubom trotoara, žene uz kuće. Na stepenicama je ženama bila prepuštena strana do ograde, njih se prve propuštalo u lift i iz njega, muškarci su im uvek primaknuli stolicu kada bi sedale. Muškarci nisu nikada pozdravljali žene, a da ne bi ustali ako su sedili. Ustali bi svaki put kada bi žena ustala, pa i samo za trenutak. Muškarci su otvarali vrata automobila ili koja god druga vrata i ženama pomagali skinuti ogrtače.
U moje vreme nevinost nije prouzrokovalo rak i takve devojke su predstavljale krepost porodice i čistoću za svoje muževe.
Naš život je bio određen sa 10 zapovedi, treznim rasuđivanjem, poštovanjem starijih, ponašanje prema zakonu, te se ispunjavalo plodnim suživotom sa bližnjima i odgovornoj slobodi.
Naučili su nas razlikovati dobro od lošeg i da smo odgovorni za svoje postupke i njihove posledice.
Za brzu hranu smo mislili da je namenjena ljudima u žurbi.
Ozbiljna veza je značilo da smo u dobrim odnosima sa braćom, sestrama i ostalom daljnjom i bližom rodbinom, prijateljima i prijateljicama.
Time sharing je značilo da porodica letuje sa drugim porodicama, a ne da deli prostor sa neznancima.
Nismo znali za bežični telefon, o mobilnom da i ne govorimo. Nismo slušali stereo snimke, UKV radio, kasete, CD - e, DVD - e, elektronske pisaće mašine, računare, prenosne računare.
Notebook je bila beležnica.
Satove smo navijali svaki dan. Ništa nije bilo digitalno, ne satovi, ni kućni aparati nisu imali svetlećih prikazivača. Kada već govorimo o mašinama, nije bilo bankomata, mikrotalasnih pećnica, radio-budilnika. O videorekorderima i videokamerama da ne govorimo..
Nije bilo instant fotografija u boji, samo crno-bele, a za razvijanje je trebalo pričekati barem 3 dana. Fotografija u boji također nije bilo.
Kada je na nekom proizvodu pisalo Made in Japan, to je značilo da je lošeg kvaliteta, a proizvoda sa natpisom Made in Korea, Taiwan ili Thailand, a pogotovo Made in China nije ni bilo.
Nismo čuli za Pizza-cut ili McDonald's, ni za instant kafu, veštačke zaslađivače. U trgovini je bilo moguće kupiti nešto za 5 do 10 centi. Sladoled, vozna karta ili osvežavajuće piće stajalo je 10 centi.
Novi automobil je stajao 1.000 $, ali ko je imao toliko novaca?
U moje vreme, trava je bila nešto što smo kosili, a ne pušili.
Mi smo bili poslednji koji su bili uvereni da žena treba muža da bi imala dete..
Sada mi reci koliko ti misliš da sam star?
- E, deda... Više od 200 godina!? - odgovori unuk.
- Ne, dragi moj, samo pedeset!

Jedan mališan koji je posjetio svog djeda našao je kornjaču i počeo ju
promatrati i diviti joj se. Istoč časa kornjača se uvuče u svoj oklop i
dječak je uzaludno pokušavao da je štapićem izmami van.

Djed je sve to promatrao i spriječio da da dalje muči životinju.
TO je pogrešno - kaže djed.
Dođi pokazat ću ti kako se to radi.
i ponese kornjaču u kuću te je stavi na peć da se ugrije.

Za nekoliko minuta kornjača se ugrijala, ispruži glavu i noge van te počne hodati prema dječaku.

Kaže djed:
Ne pokušavaj nikada nekoga prisiljavati na nešto.
Samo nastoj ugrijati drugog svojom DOBROTOM i on će ti puno lakše postati - dobar prijatelj.

Tog je cvijeta ismijavao i omalovažavao svaki ljetnji poljski cvijet. Svi su ga smatrali ružnim. I zato ga nijedan jedini cvijet nije želio u svojoj blizini zbog nelagode od njegove ‘ružnoće i od bojazni da ne umanji njihovu ljepotu. Čak su mu se i životinje s obližnje farme znale narugati. Taj jadni cvijet je strašno patio, ali se nikada nije požalio niti je ikada pokušao uzvratiti istim tonom kakvim su mu se drugi obraćali.

Živio je tako usamljen mjesecima i jedina utjeha bila mu je svaki dan gledati u sjajno, zlatno sunce kojem se silno divio. Gledajući u izvor svoga života on bi zaboravljao na sva poniženja, na svijet oko sebe. Najgore mu je ipak bilo u sutonu dana kada bi sunce odlazilo na počinak. Odlazila je s njim i njegova volja za životom sve do sljedećeg jutra kada bi se u zoru opet počele nazirati prve zrake njegovog jedinog prijatelja.

Veliko je sunce primijetilo šta se dešava njegovom obožavatelju i odlučilo je pomoći jadnom i odbačenom biću. Obavilo je cvijet svojim najtoplijim i najsjanijim zrakama okružujući ga zlatnim sjajem, pa je tako i cvijet dobio posebnu krunu čarobne zlatne boje koja ga je od toga dana krasila. Od tog trenutka niko mu se više nije rugao, već su ga svi gledali s poštovanjem i pitali se kakvo se to čudo dogodilo tom ‘ružnom’ cvijetu koji je odjednom postao tako lijep.

I cvijet je od toga dana još više volio sunce i još više gledao u sunce. Od sreće i neprestanog gledanja u sunce isticao se svojom visinom i elegancijom i tako nadvisio ostalo cvijeće koje mu se dotada rugalo.
Vidjelo je i veliko sunce koliko mu se cvijet i dalje divi i voli ga, pa mu je, da bi mu pokazalo svoju naklonost i prijateljstvo, dalo ime koje još i danas s ponosom nosi – SUNCOKRET!!!

“Cijena jednog mog iskustva”, započeo je, “bila je visoka. Nitko me nije pitao želim li kupiti to iskustvo. Kada sam imao dvadeset godina, pronašao sam u šumi maleno nejako psetance. Onako malešno, smililo mi se, pa sam ga bez razmišljanja uzeo sa sobom, već nakon nekoliko dana to mi je pseto postalo toliko privrženo i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio s njim što sam i sam imao i pseto je lijepo napredovalo. No seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer će se dogoditi veliko zlo. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je to biće priraslo srcu,uvuklo mi se pod kožu? Jednog kasnog ljetno popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša. Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je i bio tor za ovce koje su tu plandovale u sjeni nekoliko stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile, bilo je sparno. Ne znam koliko sam dugo ležao, tek me nešto prenulo iz sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran spavam li ili sam budan. Izašao sam ipak da vidim što je. Vrata kobilice gledala su na zapad. Narančasta sunčana lopta bila je još za koplje visoko. U smjeru sunca, sjedio je moj pas. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravke. Sve je izgledalo tako nestvarno, tim više što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio što se dogodilo. Hladno sam ušao u kolibu i uzeo pušku koja se nalazila pored vrata i uputio se prema njemu. Lagano sam podigao pušku, i nanišanio glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao.

Kako bih nekako spasio što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i po kola. Bilo me pomalo sram što nisam prije poslušao seljane. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica. Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepaštenje kada sam između ovaca naišao na leševe tri vuka i vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi navrle suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja, posumnjao sam u zvijezdu na nebu.

Odonda je prošlo šezdeset godina, a još ne mogu zaboraviti tu sliku, kao da se danas zbilo. Nakon tog događaja nekako sam se povukao u sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Postalo mi je jasno da u mojoj duši nema više mjesta za bilo kakvo osuđivanje bilo koga.”

Nepoznati autor

Prepustite svoju sreću u sigurne ruke

Bio jednom jedan siromah, koji se zvao Abdulah. Nije posjedovao ništa osim jedne stare deke koja ga je zimi štitila od hladnoće, a ljeti od sunca. Živio je preko puta palače Velikog vezira, i živio od milostinje koju bi mu prolaznici udijelili. I pored svog siromaštva uvijek je bio nasmijan i lijepo raspoložen. Svaku milostinju je primao s velikom zahvalnošću i nije se obazirao na poglede pune nipodaštavanja, koje bi mu poneki prolaznik uputio. Tako je provodio svoje dane u radosti, pjesmi i igri, uveseljavajući prolaznike.

Veliki vezir ga je često gledao s balkona svoje palače. Uvijek je bio mrgudan i nezadovoljan, i pitao se što s tim prosjakom nije u redu kad je, uprkos svojoj bijedi i bez obzira je li hladna zima ili vrelo ljeto, uvijek tako dobro raspoložen.

Jednog dana ga je pozvao u svoju palaču i upitao: „Abdulaše, kako je moguće da si uvijek tako dobro raspoložen?“ Ti nemaš ništa osim te deke koja se raspada. Ne znaš ni hoćeš li imati dovoljno hrane za dan koji dolazi. Ja imam sve bogatstvo: najbolje konje, pune sanduke dragog kamenja, zlato, harem pun najlepših žena, palaču i odane podanike. Ne moram da se brinem ni zbog čega, a opet sam svakog dana neraspoložen i ničemu se ne radujem. U čemu je tvoja tajna?

Abdulah ga pogleda s osmijehom i reče: „Gospodaru, svakog jutra kada se probudim, ja postavim sebi jedno pitanje: Abdulah, što danas želiš? Patnju, jad i bijedu ili osjećaj sreće i blaženstvo? Što ćeš da izabereš danas? I tako svakog dana ja biram da budem sretan i da se osjećam blaženo. To je moj izbor, gospodaru. To je moj život.“

Dakle, sreća je stvar izbora. Svakog dana, svakog jutra, u svakom trenutku i vi imate tu mogućnost da izaberete hoćete li biti sretni ili ne. A onda i da živite u skladu s tim. Samo od vas ovisi. Birajte da budete sretni, život je suviše kratak da biste ga proveli nezadovoljni. Prepustite svoju sreću u sigurne ruke – svoje.

Nekada davno, prije mnogo mnogo godinа, dаleko negdje u nekoj drugoj dimenziji, živio je Veliki Tvorac. U toj dimenziji nije bilo ni glаdi ni bolesti, ni rаtovа ni bijede. Ustvari nije moglo ni da bude, jer je sve u toj dimenziji bilo nematerijalno. Posvuda su bile samo čiste i svijetle duše. One su zračile prekrasnim sjajem koje se presijavalo hiljadama boja. Kao da je neki nevidljivi umjetnik razasuo po njima bezbroj najrazličitijih boja. Taj umjetnik bio je upravo Veliki Tvorac.
Svakoga dana On bi izvadio jedan spisak, pogledao ga i objavio pred svima: danas ću poslati na Zemlju ove duše.
Nakon što bi ih poslao izvadio bi jedan ključ i spustio se u Tamnu rupu svoje dimenzije. Tamo je naprotiv vladao nepregledan mrak. Ali se moglo čuti lepršanje drugih duša – Tamnih. One su bile loše, jer nisu mogle da vide ni boje ni ljepotu. Ponekad se čak dešavalo da se neka tamna duša oboji, ali je to bilo jako rijetko. I u tamnoj rupi svoje dimenzije Veliki Tvorac je obavljao ritual sa spiska – slanje tamnih duša na Zemlju.
Poslije bi Veliki Tvorac izvadio svoj ključ i vratio se kroz crnu rupu ponovo u svoj svijetli dio dimenzije. Ujutro bi ustajao, uzimao svoj čarobni štapić i slao duše na Zemlju. Isti broj i svijetlih i tamnih da bi se održala ravnoteža na Zemlji. I svaku sa svojom misijom. A kada bi ispunile svoju misiju, on bi ih ponovo vraćao nazad sve do sljedećeg putovanja. To se ponavljalo do u beskraj, jer su duše u stvari bile besmrtne.
Jednog prekrasnog dana Veliki Tvorac se probudio sa nekim čudnim osjećajem. Nije ga prije nikada doživio. Možda je to bio neki znak da treba da promijeni nešto. Zamislio se, počešao po glavi i izvadio spisak. Gledajući spisak vidio je nešto neobično. Jedna duša je mnogo često odlazila na Zemlju i vraćala se nazad. Otkud to?! Nije mu bilo jasno. Možda njena misija nije bila dovoljno složena? Zašto? Da nije možda…?
Mnogo pitanja, a nijedan odgovor. Tada se sjeti onog čudnog osjećaja. Baš u njemu je ležao odgovor, vrijeme je bilo da predloži nešto novo svojim dušama. Da krenu novim putem svog razvitka.
Veliki Tvorac uze svoj čarobni štapić, zamahnu njim i razdijeli dušu na dva jednaka dijela. Nakon toga slao je duše na Zemlju bez da gleda u spisak. I da bi eksperiment bio potpun, slao je i dvije crne duše, zbog ravnoteže. No jednu stvar je previdio. A to je, da dijeleći svijetle duše, nije isključio funkciju da se i tamne duše dijele na dva dijela. I umjesto dvije, na zemlju su otišle četiri tamne duše.
I tako su se na različitim dijelovima jednog grada rodile četiri bebe . Porasle su sasvim jednake. No, kako se obično dešava na zemaljskom životu, svaki od tih četiri bića krenu svojim putem. Da ostvari neku svoju misiju. Dvije su svijetle duše u početku bile odvojene od tamnih duša, no vremenom neosjetno počeše da se međusobno privlače. I kako je vrijeme prolazilo tamne duše sa svojom tamom počeše da se miješaju sa raznim bojama iz svijetlih duša.
Prođe proljeće, ljetu dođe kraj. Sunce je peklo i sve obasipalo svojom svjetlošću i toplotom. U jednoj tamnoj duši tama poče postepeno da blijedi, sve dok se na kraju nije pretvorila u čisto bijelo, svježe i nevino. Tako je započela misija jedne polovine. Druga polovina istovremeno je tamnila među drugim tamnim dušama. S vremena na vrijeme, u njoj bi se javljale i druge boje, ali ti momenti su bili isuviše rijetki.
No jednog dana nastupi i vrijeme susreta. Tamno-svijetla duša, okružena svojim tamnim dušama izvan ravnoteže duša, razlikovaše se od ostalih svojom bojom. Nije saosjećala sa njihovim suzama i tugom. Dani su prolazili. Veliki Tvorac, posmatrajući svoj eksperiment, iznenada kihnu. Kihanje je čula tamno-svijetla duša i pogledala u vis, očekujući da je Veliki Tvorac vrati nazad, no on je nije vraćao nego se je samo sakrio iza sunca. A sunce, ono zasija još jače. Kako svojom svjetlošću, tako i svjetlošću Velikog Tvorca.
Tamno-svijetla duša se zamislila. Mislila je i gledala u sunce. Tamno u njoj poče još jače da blijedi. I tada poče da uviđa koliko ima ljepote na Zemlji. Krenu da traži nove duše za prijatelje. Dok jednog dana ne osjeti neku čudesnu privlačnost prema drugoj svijetloj duši. Gledajući je, primijeti nešto drugačije na njoj, ali istu boju. Šta to treba da znači? Veliki Tvorac im nije rekao razlog zbog koga idu na Zemlju. Sami su trebali da otkriju svoju misiju.
Iznenada ona začu neke nepoznate zvuke iz nekakve kutije. Ljudi su je zvali Radio. I iz te kutije se često mogla čuti neka, njoj nejasna riječ – “Ljubav”.
Šta je to?!
I tamno-svijetla duša sve češće poče da osluškuje zvuke iz kutije, a i misli druge duše. Nedugo zatim, sve joj postade jasno.
Dođe noć. Druga duša je upita:
– Zašto me gledaš tako?
– Zato što te volim! – odgovori prva duša i iznenada shvati svoju misiju. A misija je bila da se očisti od tame i nađe svoju drugu polovinu.
Odozgo ih je gledao Veliki Tvorac i smiješio se. Eksperiment se pokazao kao uspješan. Dva dijela dvije duše uspjele su da se nose sa zadatkom i da se nađu. Nagrada, koju im je poslao Veliki Tvorac bila je vječni život i sreća.
***************
A sada, kada ste pročitali ovu priču, pogledajte kakva je vaša duša. I potražite svoju drugu polovinu. Jer Velikom Tvorcu se dopao eksperiment i on nastavlja da ga sprovodi.