Govor duse

DUŠE SU KAO CVJETOVI

Ja sam dva puta u životu imao ljubav, mislim onu pravu, i oba puta sam pouzdano znao da je to zauvijek i da može prestati samo smrću, i oba puta je tome došao kraj, a ja nisam umro. Imao sam i jednog prijatelja, i ne bih mogao ni pomisliti da se nas dvojica za života možemo razići, ali ipak smo se već odavno razišli.
Svaki čovjek ima svoju dušu, i on je ne može stopiti ni sa čijom drugom. Dvije osobe se mogu posjećivati, mogu razgovarati i biti jedna drugoj bliske. Ali njihove duše su kao cvjetovi, ukorijenjene svaka na svom mjestu, i nijedna ne može preći ka drugoj, jer bi se inače morala rastati od svog korijena, a to joj nije moguće. Cvjetovi šalju svoj miris i svoje sjemenje, jer bi voljeli da se približe jedni drugima, ali cvijet ne može ništa da učini da bi neka sjemenka došla na svoje mjesto. To čini vjetar, a on dolazi i odlazi kako mu je volja.

Herman Hesse

Nevidljive niti povezuju one koje je sudbina rešila da poveže...Bez obzira na vreme, mesto ili okolnosti...Te niti mogu da se rastegnu, ili zamrse, ali nikada neće puknuti.

Kad te nema,vreme mi stane.
Ne zelim ovo jutro, ni ovu kisu
sto lupka po mojim prozorima.
Kad te nema,ni ovu hartiju
po kojoj pisem za tebe stih
ne vidim.
Samo mi je dusa
ko paperje laka, ka tebi leti
I nad tvojom senom bdi.

Napisala bih veceras najlepsu pesmu..
ali nemam tvoje ruke..ni tvoje oci...
ni stazu pored reke kojom bi hodali..
ni mali drhatj noci...uzela bih nocas
najlepsi biser otrgnut od srca..i stavila ga tebi na dlan....
ali nemam tvoje ruke i nemam tvoje oci...da me povedu...

Jos jedan dan zaljubljenih je prosao .... i danas sam ovde na starom mestu .... kao Hačiko .

Ljubav je čudna stvar… Danas je sve lepršavo i lepo i mi ušuskani u svojoj ljubavi sijamo od zadovoljstva a sutra… Šok… Ugledamo onu stranu stvarnosti, onu stranu života koju juce nismo poznavali, svi lepi trenutci ispare a u nama ostaje jedino osećaj gorčine,usamljenosti i neobjašnjive tuge… Da li je onda naše srce vredno da ga žrtvujemo zbog nekih lepih zelenih očiju? Očiju koje su tu uz nas,bodre nas i prate kroz život a onda odjednom nestanu kao da nikada nisu postojale, a naše srce ostane samo, napušteno i ranjeno…?